Išao sam njenom ulicom mjesečarskim korakom, ko da htjedoh stope sreće da brojim, misao mi je prijala kako je uživala draga moja zadnje noći sa mnom. Gledao sam oluke pune kiše jesenje, sve je vlažno, a u duši gori. Kolko sreće nebeske u grudi moje balkanske, počeh svoje sreće da se bojim. Daj, daj mi svoje usne da ih ljubim naj, naj svako jutro zlato moje raj, raj, u tvome svijetu, dok te volim znaj, znaj da mi godi bezmjerno. Daj, daj mi svoja krila da poletim naj, naj svake noći zlato moje raj, raj u tvome oku zvijezde brojim kraj, kraj neće doći nikada. Stajao sam ispred kapije da svoje srce napijem, gledam je i opet se bojim. Po tijelu se slivala svilena tkanina da li zna ona koliko je volim. Riječi su suvišne, pored njene postelje sklopim oči i sanjam u boji i kad je dotaknem i njen uzdah otme se ceo svet zastane. Daj, daj mi svoje usne da ih ljubim naj, naj svako jutro zlato moje raj, raj, u tvome svijetu, dok te volim znaj, znaj da mi godi bezmjerno. Daj, daj mi svoja krila da poletim naj, naj svake noći zlato moje raj, raj u tvome oku zvijezde brojim kraj, kraj neće doći nikada. Daj, daj mi svoje usne da ih ljubim naj, naj svako jutro zlato moje raj, raj, u tvome svijetu, dok te volim znaj, znaj da mi godi bezmjerno. Daj, daj mi svoja krila da poletim naj, naj svake noći zlato moje raj, raj u tvome oku zvijezde brojim kraj, kraj neće doći nikada.